< >NOMAD - Ljeto '98

Za Urbana ste culi. Znate, to je onaj sto je pjevao u onom bendu koji je zabljesnuo, sve porazbijao, a onda odjednom nestao. Ma zestoki su to momci bili, ali vi ih vjerojatno znate po onoj tihoj pjesmi o vodi i vatri. A mozda ga neki od vas pamte i po hitu tamo nekih obicnjaka kad im uleti s onim "Poput pijeeeeska...". Znate onaj, koji je mogao pasti s mjesecevog roga poput laznog boga, samo je u pravom trenutku bio previse pametan za to.

... ma, znate, onaj celavi.

E, sad, tu stizemo do problema. Vidite, celavi vise ne zeli da ga zovu celavi, pa makar i celavi genijalac. Ne, nema to veze s nekakvim samsonovskim kompleksom, Urban ne zeli biti ma znas, onaj sto je nekad pjevao u Lauferu, niti Urban, ej covjece, Urban - svaka je samorazumljivost, pitate li njega, za taj posao pogubna. Zato se njegova nova filozofija, nastala srazom pozitivnog stava i negativnih iskustava, zove real life. Ne bi li proslavio silazak s neba, ovaj je astronaut odlucio objaviti manifest kojim tvrdi da je konacno pronasao sebe, a to je, kaze, ono, najvaznije. Biti svoj. Biti jak. Biti slab. Zena dijete.

SKUZILI STE, OVDJE GOVORIMO o novom zvukonosacu cudnog Rijecana, ali, znate, s njim nikada ne znate. Album, istina, postoji, jos negdje od pocetka godine, no kako ga je cuo samo veseli krug Urbanovih prijatelja, to vama ni meni ne znaci bas previse, je li. Nakon krize s taocima i svog tog mahnitog suspensa u odajama kucnog mu Croatia Recordsa; nakon traceva kojima je zajednicki nazivnik bio Dragan Lukic, producent, a koji su se razlikovali samo brojkama ispred tri nule maraka utrosenih na taj najskuplji pop album sto si ga je ijedan Hrvat priustio; kada ste novinar po zvanju, a osobito kada vas zanima kakva je ta ploca uopce, ne znam sto ga prvo pitati, nakon sto se hladnoca pocinje militi po terasi kafica u gornjim predjelima Tkalciceve, gdje ga vec cijeli jedan sat cekam za susjednim stolom. Pitam se kako je bilo kurvama nekad davno kad je ovo bio red light district, jesu li one trpile jednako kao ja sada, ili je mozda jos gore ovim utegnutim divizijama zagrebackog sminkeraja koje se, malo po malo, pocinju kupiti kuci spremajuci se na beauty sleep.

Zato, za slucaj da stvar opet negdje zapne (CD dolazi u ponedjeljak, ne, u srijedu, ne, u cetvrtak... mozda), razgovor pocinjemo naglavacke, uzimajuci album vise za izgovor nego za povod. Odmah mu se osvecujem za cekanje podsjecajuci ga na neke od kriticarskih objeda, ponajprije one kojima se Urbanovi tekstovi izjednacavaju sa srednjoskolskim poetskim pokusajima. No, cini se da njega to ne zabrinjava previse.

"Mozda moja poezija i je srednjoskolska poezija, al ja ono zapravo niti sam nesto posebno skolovan - krenuo sam na taj Pedagoski fakultet, na trecoj godini sam ga pustio, fala bogu likovna kultura, tamo nema ni knjizevnosti ni matematike - niti sam citao previse knjiga, tako da moram reci da ja mozda imam greske u svom pisanju, al jebes ga, jedina obrana mi je da je to moj nivo. Ja osim toga nisam nikad ni pricao da je to neka genijalstina. Ja jednostavno u odredjenom momentu osjetim da imam sta za rec i u tom momentu napravim odredjeni broj pjesama, izdam tu plocu, evo sad dvije godine nisam imao sta rec, pa nisam izdao nista. To je moj nivo. Ja plivam u svom nivou, sta da radim, ne mogu pobjec od toga. Ja vjerujem da se to nece ucit u skolama za deset godina, ali to je to. To sam ja."

Jebiga, imaju valjda i glazbeni kriticari neko svoje Ja. Neka od tih Ja narasla su previse, neka su toliko velika da su se pretvorila u JaJa. Na spomen kojih Urban samo odmahuje rukom:

"To su obicno neki privatni isfuri kod velikih starih kriticara koji po krcmama jedu cevapcice, a jos uvijek pisu te kritike, tako da to pretvore u svoju privatnu prciju."

sto nas, surprise, surprise, dovodi do Nomada. Urban kaze da je ocekivao nesto drugo, nesto poput lista koji sa svog "alter" polozaja nece apriorno blatiti cijele zanrove, “lista u kojem ce nova Erykah Badu moci dobiti desetku, a recimo neki alternativni bend koji je sranje da cete popljuvati”. Ah, ah! Procitaj malo bolje, Urbane, pa kod nas ti je sve cvijece i proljece. Nemaju li to All Saints previsokih (6), a drugarica Madonna zasluzenih (7), nisu li Rocket From The Crypt ovaj put popusili (3) od punk gurua Marija Kovaca?

“A onda u redu, svaka cast. Morat cu pogledati malo bolje, kazem ti, ja sam to onako usput prelistao. Haha, sad se ja igram kriticara…”, veselo ce covjek koji doma slusa sve od Robbieja Robertsona do Jona Spencera, i kao najpozeljniji uzor hrvatskoj mladosti, kupuje diskove svaki drugi dan.

"Meni je, recimo, George Michael napravio izvrsnu plocu - ja se svadjam s vecinom svojih prijatelja u Rijeci koji kazu 'Nije to rokenrol', ali to je tehnicki savrsena ploca, to je on. Zar bi ja ocekivao od njega da ce imat distorziju i derat ko budala iz Ministryja po gitari? Pa ne mogu, to nije on. On je mainstream covjek, on tako i zivi, vozi se u kadilaku, pije sampanjac, sevi - dobro, frajere, to smo sad otkrili."

Svoju slusateljsku, jednako kao i autorsku otvorenost, Urban dobrim dijelom duguje gospodji Urban, u njegovim recenicama vise nego cestom gostu (“Privatna prcija, hahaha.”). Kada su se njih dvoje jos prije jedanaest godina poceli druziti, Clash i Ramonesi bili su granice Damirova svijeta, dok bi Gorana slusala Billie Holiday. "Mislio sam da je to musko, ono, neki kauboj, country, ali kako sam poceo njoj kupovati te ploce za poklon, poceo sam ih i ja slusat."

"Mogu zahvaliti njoj sto sam otkrio da je zenski dio mene jak isto kao i muski. Od toga sam prije bjezao, vristao, skakao, prodao bih se za bilo kakvu zescu stvar samo da nije neka ljiga, samo da se ne bi skuzilo da ja u principu mogu biti zena. Imao sam u sebi tu neku glupu macho frajercinu, kojeg sam se napokon uspio rijesit. Ne uvijek - imam ja i zescih stvari, ali ne mora bit po svaku cijenu ako pjesma to ne trazi."

Podsjetimo se, zesce su stvari bile odlika onog cuvenog mu bivseg benda. Kojega vise nema.

Urban bi vjerojatno volio da nema ni mog sljedeceg pitanja, jer ne sumnjam da je na njega u zivotu odgovarao vise puta nego na obicno "Kako si?". No kvragu, ja ga nisam jos nijednom pitao, pa hajde... Kada si ti odlucio napustiti Laufer?

"Kad mi je dopizdilo. Ali shvatio sam to vec odavno. Meni je zao zbog Vave, ja i Vava smo se dobro druzili, bili smo odlicni prijatelji, zapravo sam ja Vavu doveo u bend, i od njega sam ocekivao zapravo u odredjenom momentu nekakvu promjenu. Jer ja sam takav lik, jebiga kad mi nesta dopizdi... Meni glazba nije posao, meni je glazba zabava. Ja tu eksperimentiram, igram se s tim, napokon, da bih i sebi otkrio neke nove vidike, moras se malo zaigrat bez kalkulacije, jer ako stalno kalkuliras i drzis se vec onog sto znas, mislim onda neces nista novo saznat zapravo. Uvijek se vrtis u istom krugu. Prije smo bili slobodni i rusili neke granice tim svojim neslaganjem s granicama, no taj nas pomak je zapravo postao nasa granica. Ja sam se u Lauferu osjecao tako zakoceno, postao sam glupan sa stalkom, nikoga nije zanimalo ni sta ja mislim nego daj ajde pjevaj ajde ajde dobar si, ali jebes to. Koncert traje sat vremena, ali sta cu ja s ostalih 23, u picku materinu, gdje cu ja sa sobom? To je limit od kojeg sam se morao osloboditi jer sam odrastajuci skuzio da je glazba puno veca stvar nego dva kruga pjevanja, dva kruga predrefrena, refren, deri, dva kruga pjevanja, refren, solo, refren i kraj; pa mislim, to je stupidno, prestupidno."

"Jer ja sam i ostario, nisam vise klinac, a druga stvar, nemoguce je da cu do kraja zivota ko Ramonesi biti vostana ikona koja hoda okolo, da bi me svake godine novi klinac koji je prosle godine imao 13, sad ima 14, mogao vidjet uzivo na koncertu, da mu ja opet prezentiram svoje C-D-C."

Hm, pitam se, nije li to ono sto glazbeni potrosaci na ovim nebrusenim prostorima i traze? Mogu li, i zele li oni uopce ici ukorak s covjekom u kojega je samo mijena stalna?

"Vjerojatno ovo moja publika ne moze pratiti, ja pretpostavljam da s ovom plocom ne znam sta ce se dogoditi, jer tek sad su ljudi nazalost u komercijalnom smislu poceli prihvacat proslu plocu. Meni tek sad ljudi dolaze da im potpisem plocu, da su je kupili za poklon curi ili nekom, da je to najbolja ploca u Hrvatskoj, da je to cudo - sada. Ima dvije godine da je ona izisla, a tri godine da je napravljena. I sta cu sad s ovom, ja stvarno ne znam. Bilo bi najpametnije da sam se jos malo zadrzao na staroj prici. Ma, ne, nisu te ploce nista inventivno nit ja smatram da je to neka revolucija, ali mi smo definitivno selo moje, noc gange."

STVARNO NE ZNAM ZA VAS, ali ja vam mogu reci da sam na prvo slusanje 'Astronauta' pomislio, fala kurcu, konacno da se netko i kod nas sjetio da postoji drukcija muzika, razumijete sto hocu reci? Miljama daleko od vladajuceg ljutorockerskog garaznog smrada, eonima daleko od "iskrene", precesto iskreno jadne, underground opozicije. I ako je takva muzika i prije postojala u nas, ja je nisam susretao po HTV-u.

Bas dobra pjesma, zapravo. A nije mu ni album bio los.

Sada je tu i jos jedan koji bi prema svim najavama (a sto cu jadan kad vjerujem promo-materijalima), trebao biti nesto puno vece. Ali istovremeno i manje, jer pitate li Urbana, reci ce vam da su male stvari u zivotu vece od svemira.

"Svirajuci po kazalistima i oblaceci bend u odijela, ljudima sam htio pokazati da je to to sto radim ipak neka vrijednost. Zapravo je to vjerojatno bila neka moja zelja da sebe stavim na poziciju kojoj mozda jos nisam dorastao. U ovom momentu ni ja kao covjek ne osjecam vise potrebu za tim, jer ionako gledam da mozda odem iz grada i da se preselim u neku kucicu u Istru sa zenom i psom, to bi me najvise veselilo. Tako da sam i ovu plocu spustio skroz na zemlju, mislim da je zasnovana na jednom real lifeu, i nakon tisuce knjiga sto sam procitao ovo ljeto, citajuci o svim mogucim religijama i kontaktirajuci s pripadnicima svih mogucih religija, skuzio sam da je zapravo svima njima odbacivanje vlastite odgovornosti koju od svaki od nas nosi za bilo sta na ovoj zemlji, a pogotovo za sebe, a ove pop i mainstream religije tipa katolicka religija ili vecina istocnjackih na koje mi se, evo, momentalno sere, automatski ti nude i povratnu kartu: ako u ovom zivotu zajebes, nemas frke imas drugi. Dakle, ni na kraju nemas nikakvu odgovornost - ma mozes radit sta hoces, covjece! Znaci, funkcija je u tome da ti sam sebi napravis svoju vjeru i real life je po meni zapravo vrhunac sve umjetnosti kojoj sam tezio. Skuzio sam da sam bio u zabludi, da je umjetnost smece i da zapravo nema niceg viseg od onog najnizeg, od malih stvari. Prije deset godina da mi je to netko rekao, ja bi mu reko da je lud, jer sam ja moro bit na svakom tulumu, ej, daj mi bilo sta samo da ja se ubijem, i da picim negdje. Zato se ploca i zove 'Zena dijete'. Ja nisam nikakav pobornik don Ante Bakovica, covjek ne mora imat zenu ili mora imat dijete da bi skuzio o cemu ja tu pisem: ja ne mislim doslovno niti na zenu niti na dijete, mislim na neke osnovne ljudske stvari koje smo mi zbog svih tih sekundarnih stvari zaboravili: ne na familiju, nego na biti covjek. Nakon razmisljanja sto napisati kao posvetu na ploci, shvatio sam da ona nije posvecena nikakvim bozanskim stvarima, nikakvim drogama, nikakvim ludilima, nikakvoj umjetnosti. Ovu plocu sam posvetio putu do ljubavi i covjeka."

Kada ga gledate dok tako zamisljeno prica, ne primijetivsi da mu je cigareta skoro dogorjela u ruci, stvari su puno jasnije. Cini se da su slusatelji u ovoj prici posve sporedni likovi: 'Zena dijete' je tu da bi Urbana priblizila Urbanu.

"Mislim da je taj fajt koji je ostao meni sa samim sobom da od sebe napravim covjeka, da ja pronadjem tu ljubav u sebi, mislim da je to najveca umjetnost koja postoji. Prije sam bio spreman zrtvovat sve za tu moju glazbu, nista nije bilo vrijedno nje. Ali u trenutku kada bih trebao birati da li ce ta glazba utjecati na mene da budem manje covjek bar za 1 posto, ja se te glazbe odricem momentalno, nije mi to frka. Ako je glazba ta s kojom cu ja sredit neke stvari sa sobom, to je super jer ja sam u principu glazbenik, a ako ne, mogu ja radit i bilo sta u zivotu. Takav je i koncept omota: Nino solic je dosao u Rijeku proboravit sa mnom sedam dana da bi uhvatio moment real lifea, ne namjesten, ne da ja njemu poziram vise u studijima kao sto sam prije radio, nego znas sta, ja sam ti u Rijeci, ti si u Rijeci, i evo, ja kuham, spavam, prdim, zderem, jebem… slikaj, nesto cemo uzet od toga."

No postoji nesto sto Urban skriva, nesto sto cete i u real lifeu malo teze vidjeti. Celavu glavu, naime.

"Ni na jednoj slici nisam celav, nosim neke sesire, ni na spotu nisam celav… Zapravo time sebe zabavim, a i zajebem taj neki svoj trademark. Poceo sam skrivat zbog toga sto su ljudi poceli vidjet nesto sto ja nisam, a i natjerat jarce da poslusaju te pjesme kako treba nego da obrate paznju na mene i ne znam moj imidz ili na dobre fotke. I ovo je prvi put da ne snimamo konceptualni spot, da na 90 posto spota sviram. Da ne idemo na nekakva art preseravanja ovo ono, nego: stari moj, mi sviramo, ja otvaram usta, ti to snimaj. Ne bih sebi htio stvoriti trademark da je sve sto Urban prdne dobro, nego Urbana vam nema, pa sad ti to vidi dal to valja ili ne."

Opet ja i moje sumnje u hrvatsku mladez. Uzmemo li da im je s vidom sve u redu, i dalje ostaje pitanje sluha. Ne bi li stoga tu pripomogao jedan masni hit?

"Ja ne znam da li ja uopce vise znam napravit hit. Meni ljudi znaju doc pa kao ono, jebote sta ti fali jos jednu ‘Moju vodu’ da napravis, onako tri harme i da si kupis napokon neki auto. Nema hitova na ploci, al ima dobrih stvari."

I ima ih puno. Dobro, cetiri-pet. Barem. I to vec od samog pocetka albuma, koji bi, uzgred, trebao itekako zabrinuti razvikanog Denykena, o producentskoj sitnezi da ne govorimo: propellerheadovska intro eksplozija 'Romeo' koja neprimjetno sklizne u 'Privatnog Romea' mogla bi proci izuzetno dobro u dodiru sa slobodoumnijim plesnim povrsinama. Odmah za njima stize privlacan komadic nostalgije za vinilnim osamdesetima, 'Mala truba' , koja mozda spusta tempo, ali dobar dojam ni slucajno. A govorimo li o lijepim pjesmama, ovdje se s njom moze mjeriti jos samo 'Sama', sljedeci "singl" bajkovite vedrine, unatoc stihu u kojem bi Urban da mu netko odgrize prste.

I da, 'Black Tattoo', prvih pet i pol minuta albuma na koje ce, zahvaljujuci spotu Maurizija Ferlina (i njegova snimatelja, Nomadovog dobrog prijatelja Gonze), naletjeti slusatelj namjernik. Ona na kojoj se udruzio s kultnim juznjackim industrijalcima Zidar Betonsky, koji (po prvi put u Hrvatskoj!) zbore o mileniju, a vec se negdje po sredini pjesme na cistom splitskom ispricavaju sto nemaju nista pametno za popunit stih.

"Oni imaju ono sto ja nemam: njih je cetvoro u bendu i kuze se za poludit. To je ono sto meni fali, ja jednostavno nemam tu vojsku. Gledam njih cetiri, kuzis, u jednoj ideji su svi zajedno, ne daju se totalno. Nisam ni pomislio pitati nikoga od njih dal ce svirat gitaru sa mnom, znam da bi im to imponiralo, ali znam da bih dobio odgovor ne, jer su kompaktni. Oni zive za to i meni je to super i zelio sam jednostavno te ljude dovest na plocu da i mene razvesele."

Jos jedna skupina veseljaka nasla je svoje mjesto na ploci. Vjerovali ili ne, u ovoj su se kombinaciji nekada zvali Laufer. Pjesma se, sto je daleko lakse povjerovati, zove 'Insekt'.

"Mi smo svirali jako puno u ono vrijeme i ja po raspadu Laufera nikad nisam imao toliko koncerata. I ta glazba je nesto zathjevnija: ne mogu ja u nekakvoj alter-rock rupi, menzi, privuc koncentraciju ljudi s nekakvim hipnotickim stvarima ili ritmovima, jer ljudi ce popizdit, daj deri ono sta gnjavis, jebote. sto smo mi s Lauferom mogli. A mogli smo svirat i u disku, sto ja opet ovdje ne mogu. I dodje mi nekad bed bez tih ljudi, jer mi se srecemo po gradu, i Laufer se par puta tajno sastao da se probamo dogovoriti da napravimo jednu povratnicku turneju, ono kao to svi rade, pa ajmo mi. Ja nisam mogao, jer sam nakon jedno tri-cetiri probe skuzio da to treba ostavit tamo zapravo gdje je. To bi bilo mozda radi novca ili zato sto nam svima fali malo te slave, popularnosti koje smo imali onda vise nego sto sad bilo tko od nas ima kao pojedinac. Ali eto to ne treba, fakat mi ne treba. Ta stvar je nastala u to vrijeme kao moguce okupljanje Laufera, ja sam tu stvar napravio i imao sam zelju da je stavim na plocu kad je nastala u takvom momentu, okej nek bude takva."

Dakle, 'Zena dijete' je jedan prilicno pozeljan album. Kojega ce malo tko pozeljeti kupiti. Jer ne vjeruju svi, kao ja, promo-materijalima.

"Jako mi je drago da su mi ljudi prepustili sve misleci vjerojatno da ja kuzim sve to, pa radim sve profesionalno i pametno, a zapravo ne kuzim ni ja nista ko ni bilo tko drugi, ne znam nijedan instrument odsvirati kako treba, pisem srednjoskolske tekstove…"

Da, ironija je to, no ne dajte joj se zavesti. Urban ipak jako voli ono sto radi. Da nije tako, vjerojatno mu ne bi pao na pamet jedan komercijalno prilicno nesretan potez: zelja mu je zabraniti da se pjesme s albuma vrte na bilo kakvim radijskim top-listama.

"Ja te pjesme ne smatram remek-djelima, ali to su ipak moje pjesme i one meni puno znace - sad, mozda su nekom one smece, ali to su moje stvari i ja ih ne dam uz to smece na top-liste. Necu da mi neki supci glasaju tamo, kuzis, zato sto neki klinac koji slusa Mineu okrece telefon pet tisuca puta, a nekom normalnijem covjeku koji slusa moju glazbu ne da se ni okrenut telefon. Pa sad cu ja biti na 50. mjestu, a ona prva  ma neka idu top-liste bez mene!"

ZNAM DA NISAM ORIGINALAN, ali vidio bih vas na mom mjestu. Tesko je, nakon sto cujete album zvan 'Zena dijete', ne priupitati njegova glavnog protagonista koji su mu se to bpm-ovi motali po glavi.

"Glupo bi bilo negirati da me nisu dirnuli nekakvi trendovi, vjerojatno jesu. Ja techno ko techno ne pusim, nisam dio te techno generacije, mozda sam prestar za to, ali bio sam na par partija i uhvatio nesto od tog feelinga i vjerojatno se osjeca i jedan dio te kulture na toj ploci. Vjerojatno ima tu i nekih detalja Chemical Brothers ili Underworld, ne pokradenih stvari, ali nekih stvari koje su mi se kod njih svidjele, koje sam kod njih prije par godina vidio kao inventivne, ili Prodigy koji su sad, ne znam, kao Kelly Family. Onda sam s ‘Voodoo People’ vidio buducnost rocka: i dalje je to bend, to su cetiri pet ljudi na stageu koji sisaju energiju, a da to nije neki glupan s tri ploce i zvizdaljkom. Prodigy su obavili svoj zadatak, oni su morali postati mainstream da bi tisucu malih bendova nakon njih moglo zaceti jednu revoluciju evoluiranog rock'n'rolla. Uloga Prodigyja u spasavanju rock'n'rolla nije nista manja nego uloga Rolling Stonesa koji su prije trideset godina stvorili rock’n’roll. Ja sam na svojoj ploci okrznut tim, tako ja u sebi trazim naznake evolucije rock'n'rolla."

Lako cemo sa studijskim rock'n'rollom, no je li evolucija dotakla i zivot uzivo? Ljubljanski nastup Prodigyja malo je koga odusevio. Nomadov odlican prijatelj Ripper sa svojim je pak Pipsima krenuo obazrivije, pa produkcijsko zanovijetalo 'Fred Astaire' plese uzivo samo kad se bas mora.

"Tehnicki izvest ovo sto mi sviramo vjeruj mi da je daleko jednostavnije, to spojit na stejdzu je jednostavnije nego imat dvije gitare u bendu ili klavijaturista. Pa dakle ako je to Pipsima opravdanje sto sviraju dva koncerta godisnje - to im ne moze bit opravdanje, jer ti s tom opremom mozes svirat kod mene doma. Ti mozes s tom opremom na vise mjesta svirat nego sto moze klasican rock bend."

"Vec sad imamo ponuda da bi se moglo sloziti jedno par mjeseci turneje. Ali kad nisam dosad postao ovisnik za novcem, nisam iskoristio neku od onih situacija koje sam imao u zivotu, a imao sam ih bezbroj, vjeruj mi, i tapsanja po ramenima i ponuda, onda sad sigurno necu postati. Definitivno. Ali, ne, stvar je u tome sto ja ne mogu drzati kontinuitet, ja da sviram recimo sedam koncerata mjesecno, ja moram priznat da je cetiri-pet gradova fasovalo i nece me vidjeti u pravom svjetlu. Prema tome, mislim da je fer prema publici, a zapravo najvise fer prema meni samome, da ogranicimo broj koncerata na onaj broj na kojem cemo na svakom moci odsvirati kao da je jedan jedini u zivotu. Ja sam takav lik da mi treba vremena za akumulirat nekakvu potrebu da se popnem na stejdz. Moja zena kaze da sam ja jedini covjek u ovoj zemlji koji je, kada se telefonski razgovori obavljaju, vise puta rekao 'ne' nego 'da'. Glad mi vise ne predstavlja nista, a gladan vise necu bit u zivotu sigurno i dobio sam takvu poziciju, postao sam neka mala institucija da uvijek mogu prezivjeti, dal cu jest skampe il cu jest grah il cu jest drek, glavno da nisam gladan, prema tome to sam rijesio."

Eh, lako je njemu reci "ne", kad se drzava skrbi o njemu. Vjerojatno niste znali, ali nas je prijatelj odnedavna ponosni vlasnik statusa slobodnog umjetnika.

"Eto, od sada nadalje stvarno gledam da mi bude dobro, znaci svirat cu tamo gdje mi se svira, sto ne znaci da ce to bit iskljucivo rock prostori. Jer ima, moram priznati, i losih rock prostora strasno lose ozvucenih sa gazdama koji su veci jarani nego nekakvi ljudi koji drze disko klubove. Mislim da je u Zagrebu sasvim dovoljno svirat dvaput godisnje, mislim da je u Rijeci sasvim dovoljno pokazat se jednom ili dvaput godisnje, ja nemam sta vise tim ljudima ni rec, ovo ostalo bi bile gaze. Zelja mi je dakle da se dvaput godisnje pokazem u ovim gradovima u kojima postoji interes za takvu glazbu, jer to je ipak nekako gradskija glazba, nije bas seljacka. sto ne znaci da je prepametna, ali ima taj okus gradskih ulica, ne blata, ono, do koljena, trava zelena."

"Trava zelena" u posljednje vrijeme najcesce zaziva misao na ljetni hit Majki. Pa, hajde, pricajmo onda malo o njima, eto tek tako, bez ikakvog povoda. Ma, ne, sjetio sam se! Bare i Urban su potpisali glazbu za ono nesto o rockerima sto je bilo i na Eurokazu. Dakle...

"Majke su super bend! Mislim da ih je menadzment stavio nazalost na jedno mjesto na kojem se oni ne mogu snac, ali oni su najbolji rock'n'roll bend sto smo mi ikad imali. Radit od njih nekakve idole curicama, ljude koji ce uci u svaki dom, svaka domacica da zeli Bareta u sobi, mislim da je to velika greska. Budi ono sto jesi! Makar to bilo skroz krivo, boli te kurac!"

Je li prema tome i 'Rock + Roll', predstava za koju ama bas nitko u ovoj zemlji nije nasao pohvalnu rijec, ono sto Emil Matesic zaista jest?

"Ja sam se s Emilom upoznao davno, jos za vrijeme Laufera, kad je on dosao cestitat meni na nekim koncertima, pa smo se tako skompali. I ne znam sad sta se dogadjalo u to vrijeme, on je radio svoje, ja svoje. I on je napravio ‘Tamu’, to je predstava koja me je odusevila cinjenicom da mi je covjek zadrzao paznju dva sata s nekim minimalistickim pokretima, predstava zapravo i nema radnje, nesto je kao malo duzi performans tijela. I kad me pozvao da mu radim glazbu za ‘Rock + Roll’, ja sam ocekivao neki nastavak toga, neku takvu predstavu. Medjutim on je preskocio sto stepenica i poceo traziti neke stvari vise, van sebe. Tako je predstava nazalost ostala bez rock'n'rolla i ja i Bare mu to nismo uspjeli spasiti."

Ako cemo iskreno, Urban je tome i sâm pomalo kriv. Zato sto je podredio glazbu predstavi, a ne sebi. Zato djto je priskocio u pomoc losoj atmosferi, umjesto da sam stvori dobru.

"Oni su vjerojatno uzevsi Bareta i mene ocekivali da cu ja svojom karmom, svojim pjesmama, svojim tekstovima, interpretacijom, bilo sta nadopunit scenu i obogatit tako da na sceni onda moze biti maslacak koji stoji. Mozda je to moja greska, mozda sam trebao napraviti onako neki standardni hit, mozda bi onda i predstava bolje prosla."

Hajde, nova prilika kuca na vrata: Kresimir Dolencic je za svoju sljedecu predstavu odlucio potraziti Urbanove usluge. A tu njegove aktivnosti u neglazbenim umjetnostima tek pocinju.

"Volio bih napraviti zbirku pjesama, jer imam tisucu pjesama i prica koje se ne daju uglazbiti, jer su van ritma, I imam ponude nekoliko izdavaca i podrsku rijecke podruznice HGU. Recimo da su to kao neka moja dnevna opazanja, grubo receno, nije to neki izvjestaj s pijace, ali recimo da bih te pjesme, ili price mogao nazvati 'Nedjelja 16:45', 'Ponedjeljak 13:50'… razumijes? Neki momenti koje svi imaju, samo sam ih ja, eto, zapisao."

Ali, cekajte, nije to sve.

"Leiner me zvao da postoji jedan brod koji ide i skuplja glazbenike slikare, a medju njih sedam-osam pozvan sam i ja. Dobit cemo materijale i sve sto nam treba, placaju mornare i sve, i mi se trebamo vozikat tim brodom i stvarat umjetnicka djela. Mozemo i ne moramo. Slikat, kiparit, bilo to u glini, reljefu, gipsu…"

RECI CU VAM JA, kad je on vec tako nepodnosljivo skroman. Urban je s novim albumom, nadajmo se, zavirio u neki rukavac buducnosti hrvatske glazbe, you know, for the kids. Samo, tko zna gdje ce on do tada biti.

"Jedini je spas da sebe dovedem u situaciju da se nakon pedesete godine mogu okrenuti natrag i vidjeti da mi je bog dao dar da se cijeli zivot zapravo bavim glazbom. Svojih pet minuta svi iskoristavaju, kao, ej, sad moram sve uzet, otvorit kafic, jer sam gotov druge godine. Divim se ljudima tipa Arsen Dedic koji i dan danas ima svoju publiku i dan danas radi dobra djela koja mozda nisu revolucionarna, jer glupo je to od njega i traziti. Tako nekako vidim i sebe."

"Uopce se ne silim vise kao kad sam bio klinac, da ja moram svaki dan nesto napisati ili ce mi nestat inspiracija. Boli me kita, covjece! Ako mi pet mjeseci ne pada nista na pamet, ja pet mjeseci nista ne radim. Zivim ono, idem na plac, vozim bicikl, gledam filmove - sta mi fali."

Mozda truncica agresivnosti? Natjecateljski duh? Zelja da se stvari postave na svoje mjesto?

"Ne bih volio biti prvi u bilo cemu, znaci prepustam prvo, drugo mjesto bilo kome, ja se zadovoljavam trecim, cetvrtim, i pomalo... To je to."

Kaze robot i nestane. Over and out.

(Zasnovano na istinitoj prici. Svaka slicnost s real lifeom je itekako namjerna.)

URBANOVE HIMNE

Urban o svojim novim pjesmama

‘ROMEO’ (intro-instrumental)
Radeci na pjesmi ‘Privatni Romeo’ svirali smo neku improvizaciju, meni i Lukicu se to cinilo vrlo zgodnim, pa smo to malo doradili. Snimili smo jos tri-cetiri verzije koje smo predvidjali za neke maxi-singlove, jer smo se ufurali da ce nam kao stranim zvijezdama to Croatia Records sve objavit, medjutim bit cemo sretni kad uopce vec jednom izadje i album.

‘PRIVATNI ROMEO’
Kombinirali smo ubrzan ritam uz strasno sporu stvar, htjeli smo dati neku novu dimenziju toj pjesmi. Pjesma govori o stavljanju sebe u neki polozaj kazne kojeg si sam odaberes, u kojem uzivas. Ti si neciji privatni Romeo: ako sam zelis da se dovedes u taj polozaj, onda je to sreca, ako ti to netko nametne mislim da je to kazna.

‘MALA TRUBA’
Stvar snimljena u duhu osamdesetih godina, znaci stvari uz koje sam ja odrastao, to su bendovi bivse Jugoslavije, novovalni bendovi od Ekatarine preko Elektricnog orgazma do Azre. Zasto ja ne bih mogao radit na pjesmi sta god ja hocu? Odlucio sam napravit takvu pjesmu, tko mi brani, poslije nek pljuje tko hoce! (smijeh)

‘BLACK TATTOO’
Kad bi birao pjesmu koja izgleda kao metak na toj ploci, mislim da ova ima taj power da bude prvi singl. Nije to uopce hit, ali ima power da te pokrene prema sebi. Ne vjerujem da je moguce da netko sjedi i cita novine dok ta stvar svira u isto vrijeme.

‘ZENA DIJETE’
Govori o pretvaranju jedne osobe koju ti gledas kao boginju koja je iznad tebe, koliko ta stvar moze promijeniti oblik i pretvoriti se u nesto sto ovisi o tebi: dakle, o pretvaranju zene u dijete, bez obzira da li je ta zena muskarac ili zena. Najlaganija stvar na ploci, kad zavrsim pjevati pustim svirku jedno dvije minute da izadjes iz te pjesme onako kako si usao, lagano. Ima jos takvih pjesma na albumu, imao sam svadje dok sam to napravio, ali mislim da to tako treba biti.

‘ODLUCIO SAM DA TE VOLIM’
Svi su me odgovarali od tog naslova. Pjesma u kojoj sam ja dosao do onog sto sam htio: zapravo, ogulio sam skroz tu svoju srednjoskolsku poeziju, nazovimo je tako. Naci samoga sebe u sebi, i pocet vodit i pocet lagat sam sebe. Univerzalnu ljubav covjek trazi u sebi da bi je mogao prepoznati u nekom drugom. Bez ikakve dvosmislenosti, izgleda toliko jednosmisleno da svi misle da je peterosmislena.

To nije pjesma: to je to. Samo, toliko je banalna da to neces prepoznati u njoj.

‘SAMA’
Meni jedna od drazih stvari na ploci, pjesma je skroz optimisticna, totalno suncana stvar, sto ne znaci da zvuci kao pjesma od Animatora. Jedini zatvor koji mi nosimo sa sobom, to smo mi sami  van iz sebe ne mozes. U cijeloj toj ljepoti  i frulica ovdje zasvira  sa svim tim suncem, cak i rijeci “Odgrizi moje prste” u toj pjesmi zvuci toliko lijepo, toliko toplo, da mislim cak da ni ona baba koja to slusa heklajuci nece skuziti da tu ista iritira.

‘INSEKT’
To je lauferovska stvar, jedina stvar na ploci koja je odsvirana fuckin live, znaci da smo se ukopcali i odsvirali od prve. Jedino, sto je meni super, sto je na bubnju svirao Marko Bradaski, a ne Alen Tibljas koji je okej covjek ali ja ga kao bubnjara nisam u zivotu nikad vario. Marko je bubnjar po mom ukusu, tako da je to Laufer u kakvom bi mozda ja i dan danas svirao, pa bi se zrtvovao i rekao bi, okej derat cemo do kraja zivota, ali onda cemo bar derat onako kako trebamo.

‘RUKE’
Pjesma koja je sad pak razrjesenje toga svega jer u principu govori o prodaji samog sebe. Nema tu nikakvih loopova niti semplova: obicno ljudi kad pjevaju o drogi naprave neke totalno cudne stvari  ili traju dvadeset minuta, to su one neke psihodelije, ili deru ko majmuni, ili rade sentis. Ovo je totalno normalna stvar i mislim da sve to o cemu pjeva je totalno normalna stvar, pa je tako i napravljena. Ja u svom stavu prema drogama uvijek nastojim biti indiferentan. A za ljude koji znaju o cemu se tu radi, ona nudi rjesenje, nudi im jednu sekundu, koliko zapravo traje bilo koja ljudska odluka. Ako spoznas moc u sebi, jedna sekunda ti je dovoljna da okrenes situaciju naopacke ili je stavis na noge, samo jednu sekundu.

‘DUGA’
Ima nekakav jungle, trip hop ritam ispod sebe, stvar je dosta sinteticka. To je najduza pjesma na ploci, a ja tu imam najmanje teksta, jedna recenica se ponavlja u razlicitim nacinima: sapcuci, deruci se, van tonaliteta, u tonalitetu... Stvar je idealna za zavrsetak ploce, jer nisam mogao naci idealniju stvar za ostavit slusatelja u bedastijoj poziciji. Kad ta stvar zavrsi, mislim da je jedina solucija koja ostaje bilo kome nakon te stvari da jedno minutu suti i kaze u, jebote, sta je sad ovo, kurca ne kuzim, i vratit se na pocetak albuma.

(jedanaesta, skrivena pjesma)
Skrivena na jednom totalno bedastom mjestu, namotat do nje ne mozes, ne mozes nikako doci do nje, a stvarno smo ostavili bezbroj minuta do nje. To je za onoga koji zaspe slucajno uz CD, pa da se probudi i da vrati brzo na pocetak, da ga zdrma.

Zoran Lazic